Prvi dan škole jedna je od rijetkih uspomena koju dijele svi, bez obzira na godište, kraj i sudbinu. Pitajte baku, pitajte tinejdžera, pitajte čovjeka u odijelu na drugom kraju konferencijskog stola, i svi će, ako ih pustite sekundu duže, izvući istu vrstu slike.
Torba koja je bila prevelika. Ruka koja je stiskala nečiju veću ruku. Miris nečeg novog, papira, gume, jeseni. I ono čudno stanje u želucu za koje tada nismo imali riječ, a danas znamo da se zvalo početak.
Zanimljivo je da se te slike gotovo ne mijenjaju kroz desetljeća. Mijenjale su se torbe, od kofera preko prvih ruksaka s junacima crtića do današnjih anatomskih čuda s reflektirajućim trakama, mijenjale su se učionice i ploče, kreda je postala flomaster pa ekran, ali osjećaj prvog rujanskog jutra ostao je tvrdoglavo isti. Možda baš zato o njemu vrijedi pisati. U svijetu u kojem se generacije sve teže razumiju, prvi dan škole ostaje jedan od posljednjih zajedničkih jezika.
8 uspomena koje dijele sve generacije
Ovaj tekst je šetnja kroz osam takvih uspomena, onih koje se pojave u svakom razgovoru o školi čim se otvori prva bočica nostalgije. Uz svaku ide i mala misao o tome što nas je zapravo naučila, jer prvi školski dan, pokazuje se, nije bio samo datum u imeniku. Bio je prva lekcija iz predmeta koji se poslije zvao život.
1. Torba veća od nas
Počnimo od slike koja je nasmijala sve roditelje svijeta. Prvašić stoji pred vratima, svečan i ozbiljan, a na leđima mu torba u kojoj bi komotno stanovao. U torbi, pažljivo posložena večer ranije, cijela imovina novog života. Pernica s naoštrenim olovkama u savršenom redu koji više nikad neće biti ponovljen. Bilježnice omotane, s naljepnicama na kojima ime još piše tuđom, odraslom rukom.
Ta torba naučila nas je prvu veliku lekciju, a da to nismo znali. Naučila nas je da se za važne stvari treba spremiti, da priprema ima svoju svečanost i da nositi svoje stvari, ma kako teške bile, znači rasti. Nitko od nas ne pamti što je točno bilo u torbi. Svi pamtimo kako je bilo nositi je. I to je, kad se bolje pogleda, sasvim pristojna definicija odrastanja.
2. Miris novih bilježnica
Ako postoji miris koji cijele generacije vraća u isto jutro, onda je to miris nove bilježnice, negdje između papira, ljepila i obećanja. Uz njega ide i miris naoštrene olovke, gumice koja je mirisala bolje nego što je brisala, i onaj sveukupni miris papirnice krajem kolovoza, u kojoj se kupovao pribor po popisu, a iz koje se izlazilo bogatiji nego s ijednog kasnijeg shoppinga.
Prva stranica nove bilježnice bila je svetinja. Pisalo se najljepše što se znalo, jer je nova bilježnica bila novi ja, i ove godine će, časna riječ, sve biti uredno. Do listopada bi se rukopis opustio, i to je bila druga lekcija. Počeci su uvijek svečani, svakodnevica uvijek pobijedi, a prava umjetnost nije u savršenoj prvoj stranici nego u tome da se piše dalje i kad više nije savršeno. Neki to nauče iz bilježnica, neki tek puno kasnije, od života.
3. Nove tenisice i odjeća
Prvi dan škole imao je i svoju modnu reviju, u kojoj su glavnu ulogu igrale nove tenisice, još tvrde, još bijele, čuvane za taj dan kao za svadbu. Uz njih odjeća koja je mirisala na trgovinu i stajala onako kako nikad više neće stajati, jer još nije naučila tijelo koje ju nosi.
Nove tenisice prvog dana bile su više od obuće, bile su izjava. Govorile su, spreman sam, novo je vrijeme, gledajte me. I dan danas, primijetite, odrasli ljudi za velike početke kupuju nešto novo za obući, prvi radni dan, važan sastanak, novi grad. To nije taština, to je ritual star koliko i školsko zvono. Naučili smo ga s osam godina, pred ogledalom u hodniku, i nikad ga nismo zaboravili.
4. Trema pred vratima razreda
A onda vrata razreda, i iza njih trideset nepoznatih lica. Malo je situacija u životu koje tako čisto destiliraju tremu kao ulazak u novi razred, gdje su svi jednako novi, jednako mali i jednako odlučni to ne pokazati. Netko je plakao, netko se pravio važan, a većina je radila ono što ljudi rade cijeli život u novim prostorijama, tražila pogledom jedno poznato lice.
Ta trema bila je prva verzija svih kasnijih trema, pred fakultetom, pred razgovorom za posao, pred vratima iza kojih čeka nešto novo. I naučila nas je, polako i kroz godine, njezinu najveću tajnu. Trema prije nije znak da nešto nije za nas. Trema je znak da nam je stalo, i prolazi točno onog trena kad prvi put progovorimo s nekim u toj prostoriji. Tko je to shvatio u prvom razredu, uštedio je sebi desetljeća.
5. Tko će s kim sjediti
Prva velika društvena drama svakog školskog života bilo je pitanje klupe. S kim ću sjediti, hoće li me netko izabrati, hoće li ona sjesti sa mnom ili s drugom. Klupa je bila prvi savez, prva dioba svijeta na moje i tuđe, prvi ugovor sklopljen bez papira, dijelim s tobom užinu, ti sa mnom odgovore.
Iz tih klupa izašla su prijateljstva koja mnoge drže i danas, jer se pokazalo da veze sklopljene u doba užine i skrivenih poruka imaju čudnu trajnost. Ali i oni savezi koji su se raspali naučili su nas nešto, da se ljudi mijenjaju, da se klupe presložuju i da svijet od toga ne stane. Nova školska godina uvijek je nudila novu priliku za novu klupu. I život, srećom, radi isto, samo su mu polugodišta duža.
6. Učiteljica, prvi veliki autoritet izvan kuće
Svaka generacija pamti svog učitelja. Učiteljicu koja je mirisala na kredu i strpljenje, ili onu strogu od koje se sjedilo uspravno i tri ulice od škole. Prvi dan škole bio je i prvi susret s autoritetom koji nije mama, tata ili baka, s osobom koja će nas, potpuno stranu, sljedećih godina učiti slovima, brojevima i, usput, svemu ostalom.
S godinama shvatimo koliko je taj susret bio važan. Učiteljica iz prvog razreda za mnoge je ostala mjerilo kako izgleda netko tko te vidi, koji primijeti da si danas tiši nego inače i da ti olovka dršće. Znanje su nam poslije predavali mnogi, ali prvo povjerenje u nekoga izvan obitelji, to se učilo tada, u učionici s velikim prozorima. I zato se imena svih kasnijih profesora pobrkaju, a ime prve učiteljice pamti se kao vlastito.
7. Zvono koje je dijelilo svijet
Školsko zvono prvi je zvuk kojem smo se u životu pokorili. Dijelilo je vrijeme na sat i odmor, na moraš i smiješ, i naučilo nas da dan ima strukturu koja ne pregovara. Zvuk je to koji i danas, kad ga slučajno čujemo prolazeći pored škole, u tijelu pomakne nešto staro, neki refleks požuri ili spremi stvari, koji nikad nije sasvim izbrisan.
A opet, najslađa lekcija zvona nije bila disciplina nego njezina druga strana. Zvono za odmor bilo je najljepši zvuk djetinjstva, dokaz da svaka obaveza ima kraj i da nakon svakog sata dolazi hodnik pun trke i smijeha. Tu smo mjeru, sat pa odmor, rad pa igra, dobili u kosti prije nego što smo znali tablicu množenja. Šteta samo što je se kao odrasli tako slabo držimo, jer zvono za odmor odavno nosimo u sebi, samo ga premalo slušamo.
8. Povratak kući i prepričavanje
I na kraju dana, slika kojom prvi dan škole uvijek završava. Povratak kući, torba lakša ili barem poznatija, i netko tko čeka s ručkom i pitanjem svih pitanja, i, kako je bilo. Prepričavalo se sve, tko sjedi s kim, kakva je učiteljica, što se jelo za užinu, a iz te prve velike reportaže rođena je navika koja drži obitelji na okupu, navika da se dan donese kući i podijeli za stolom.
U tom prepričavanju naučili smo možda i najvažnije od svega. Da doživljaj nije gotov dok se ne ispriča nekome tko nas voli, i da je kod kuće mjesto gdje se prvi dani, i dobri i loši, pretvaraju u priče. Ručak toga dana uvijek je bio malo svečaniji, kao da je i kuhinja znala da se slavi. Zato se i danas, poslije važnih dana, prihvatimo telefona da nazovemo svoje, jer je negdje u nama još uvijek ono dijete koje s vrata viče, mama, da znaš što je bilo u školi.
Most između generacija, sagrađen od istih uspomena
Postoji i jedna posebna čarolija ovih uspomena, a otkriva se tek kad se o prvom danu škole počne pričati preko generacijskih granica. Sjednite s bakom i unukom za isti stol i pokrenite temu, pa gledajte što se dogodi. Baka će pričati o drvenoj klupi s rupom za tintarnicu i o školi do koje se hodalo pet kilometara, unuk o pametnoj ploči i grupnom chatu razreda, a onda će, negdje na trećoj rečenici, oboje spomenuti tremu pred vratima i miris nove torbe, i pogledati se s onim iznenađenim, pa i ti.
U vremenu u kojem se generacije spore oko svega, od glazbe do tehnologije, prvi dan škole ostaje neutralni teritorij na kojem se svi razumiju. Zato je i tako zahvalna tema za obiteljske razgovore, pogotovo s najstarijima, čije su školske priče često najbogatije, a najrjeđe ispričane. Pitajte roditelje i bake kako je izgledao njihov prvi dan, tko im je bio u klupi i čega su se bojali. Odgovori znaju biti male povijesne čitanke, a pitanje samo po sebi poklon.
Jer školske uspomene, pokazuje se, ne stare kao mi. One ostaju u onoj prvoj, najsvježijoj verziji, sačuvane bolje od fotografija, i čekaju samo povod da se ispričaju. Rujan je, srećom, takav povod svake godine iznova, kad ulice ponovno prohodaju male torbe, a s njima i sve naše.
Prvi dan škole nikad zapravo ne prestane
Kad se svih osam uspomena posloži u red, vidi se da prvi dan škole nije bio jedan datum nego kalup. Sve kasnije prve dane, na fakultetu, na poslu, u novom gradu, u novoj životnoj ulozi, živimo po istom obrascu, nova torba, nova trema, traženje poznatog lica, i večernje prepričavanje nekome svome.
Škola nas je, prije svih predmeta, naučila kako se počinje, i tu lekciju polažemo cijeli život, svake jeseni iznova.
Zato kad ovih dana na ulicama sretnete male ljude s prevelikim torbama i preozbiljnim licima, nasmiješite im se s poštovanjem. Oni upravo polažu najvažniji ispit godine, prvi u nizu svih naših početaka.
A ako među njima korača i netko vaš, uslikajte taj prizor i zapišite datum, jer će jednog rujna, za tridesetak godina, upravo ta fotografija nekome značiti cijeli ovaj tekst. I vi, ako vas na tom prizoru nešto stisne oko srca, znajte da to nije tuga. To se samo vaš prvi dan škole, uredno pospremljen negdje između mirisa bilježnice i zvuka zvona, javio da provjeri pišete li još uvijek lijepo prvu stranicu. Pišite je. Rujan je, počeci su u sezoni.