Mirisi jeseni imaju moć koju nijedno drugo godišnje doba ne posjeduje u tolikoj mjeri, moć vremenskog stroja. Dovoljan je jedan udah pečenih kestena na uglu ili mokre zemlje nakon kiše, i čovjek se u sekundi nađe dvadeset godina unatrag, u nekom dvorištu, uz nekog tko više možda nije tu.
Znanost za to ima uredno objašnjenje. Njuh je jedino osjetilo spojeno gotovo izravno na dijelove mozga zadužene za pamćenje i emocije, pa mirisi ne prolaze kroz filtere razuma nego udaraju ravno u srce arhive.
Zato miris ne budi podatak, nego cijeli prizor, sa svjetlom, zvukom i osjećajem koji je tada bio u zraku. Književnost taj fenomen zove Proustovim efektom, po piscu kojeg je okus kolačića umočenog u čaj vratio u djetinjstvo na tri stotine stranica.
A jesen je, od svih godišnjih doba, najizdašnija s takvim okidačima, jer u par tjedana ispali cijeli repertoar, od kiše i dima do kestena i cimeta. U nastavku prolazimo kroz devet mirisa jeseni koje svi prepoznajemo, bez obzira na godište i adresu, i kroz sjećanja koja uz njih stanuju. Na kraju čeka i mali vodič kako te mirise vratiti u vlastiti dom, te rubrika jeste li znali, za sve koje zanima što se to u nosu zapravo događa.
Udahnite duboko. Počinjemo.
Petrikor, miris kiše koja je pala na suho
Prvi jesenski pljusak nakon dugog suhog razdoblja ima miris kojem su znanstvenici morali dati ime, toliko je prepoznatljiv. Zovu ga petrikor, a nastaje kad kapi kiše iz tla i asfalta podignu spojeve koje je zemlja mjesecima skupljala.
Za nas ostale, to je jednostavno miris jeseni koja je stigla. Miris zbog kojeg se otvara prozor iako pada, i zbog kojeg šetnja po kiši, uz dobru kapuljaču, nikad nije samo šetnja.
U tom mirisu stanuje i jedno univerzalno sjećanje iz djetinjstva, ono prvo trčanje po lokvama, u gumenim čizmama ili, još bolje, bez njih. Miris kiše zato kod većine ljudi ne budi sjetu nego neku čudnu, tihu radost, kao da je netko oprao svijet i vratio ga na tvorničke postavke. Odrasli koji zastanu nakon prvog pljuska i samo dišu, ne rade ništa čudno. Oni telefoniraju s prošlošću.
Palo lišće, parfem svih parkova
Miris vlažnog palog lišća među najpoznatijim je mirisima jeseni, besplatan i posvuda prisutan parfem svih parkova. Slatkast, zemljan i pomalo dimljen, nastaje dok priroda razgrađuje ono što joj više ne treba, i pretvara kraj u pripremu novog početka.
Uz njega ide i zvuk, šuškanje pod nogama, zbog kojeg i najozbiljniji ljudi skreću s puta da bi prošli kroz nanos lišća. To je jedan od rijetkih užitaka koji s godinama ne slabi, samo se skriva, obično iza rečenice da se samo malo prošećemo kroz park.
Mirisi jeseni iz djetinjstva gotovo uvijek uključuju i hrpu lišća, onu koju je netko pažljivo sakupio, a mi je, naravno, raznijeli skokom. Ako ovog listopada vidite savršenu hrpu, znate što vam je činiti. Neka sjećanja traže održavanje.
Pečeni kesteni, miris ulice koja se grije
Ako jesen ima službeni gradski miris, onda je to dim i slatkoća pečenih kestena s uličnog štanda. Taj miris putuje dalje od svih ostalih, zavuče se iza ugla i u šal, i djeluje kao najstariji marketing na svijetu, onaj kojem se ne odolijeva.
Papirnata vrećica koja grije dlanove, prsti crni od ljuski, i ono ozbiljno pitanje kome pripada zadnji kesten, sve je to ritual star koliko i gradovi. Kesteni se, primijetite, gotovo nikad ne jedu sam. Oni su miris koji se dijeli.
U mnogim obiteljima uz njega stoji i uspomena na nekog tko je kestene znao peći doma, na plotni ili u pećnici, uz obavezno zarezivanje i obavezno jedan koji pukne kao petarda. Taj prasak iz kuhinje mnogima je i danas najtočnija definicija listopada.
Dim iz dimnjaka, javljanje da je netko doma
Prvi dim drva iz dimnjaka poseban je jesenski trenutak, jer nosi poruku stariju od svih poruka, ovdje se netko grije. Miris zapaljenog drva u hladnom zraku pretvara svaku ulicu u selo, a večernju šetnju u obilazak tuđih toplina.
Za generacije koje su rasle uz peći i šporete, taj miris je izravna linija do bakine kuhinje, do pucketanja i do mačke koja je uvijek znala najbolje mjesto. Za mlađe, on je miris vikendica, planinarskih domova i večeri kad se prvi put te sezone reklo, ajmo zapaliti, uz obavezno traženje potpale koje je pola rituala.
Zanimljivo je da miris dima pamtimo toplije nego što bismo očekivali od običnog izgaranja. Vjerojatno zato što uz njega gotovo nikad nismo bili sami.
Dunje na ormaru, miris strpljenja
Postoji miris koji mlađi čitatelji možda moraju pitati starije, a stariji će se nasmiješiti prije kraja rečenice. Dunje, poredane na ormaru ili prozorskoj dasci, koje su tjednima mirisale cijelu sobu.
Dunja je voće koje se ne jede odmah, nego se čeka, i upravo zato je mirisala kao nagrada. Njezin miris u sebi nosi cijelu jednu školu življenja, onu u kojoj se stvari ostavljaju da sazriju, i u kojoj soba smije mirisati na nešto živo.
Tko ove jeseni na tržnici prođe pored dunja, neka uzme dvije-tri, ne zbog kompota nego zbog ormara. Najljepši mirisi jeseni ionako nisu oni koje kupimo u bočici, nego oni koje posložimo na policu.
Pita od jabuka i cimet, miris nedjelje
Ako bi se toplina mogla mirisati, mirisala bi na jabuke i cimet iz pećnice. Taj dvojac je apsolutni pobjednik svake ankete o omiljenim mirisima jeseni u domu, i jedini kojem se raduju sve generacije jednako, od predškolske do umirovljeničke.
Miris pite ili savijače koja se peče ima i posebnu osobinu, širi se točno do trenutka kad se ukućani počnu okupljati u kuhinji bez poziva. Nijedno zvono nije okupilo obitelj tako pouzdano kao rerna nedjeljom poslijepodne.
U tom mirisu stanuju bakine kuhinje, hladna jutra kad se ustajalo na toplo, i ono strpljivo čekanje da se kolač ohladi, koje nikad nije trajalo koliko je trebalo. Prvi komad, još vruć, uvijek je bio najslađi, možda baš zato što je bio ukraden. Recept je pritom najmanje bitan. Cimet i jabuke rade i kad sve ostalo krene po svom.
Mošt i berba, miris punih podruma
Rujan i listopad u vinorodnim krajevima mirišu na mošt, onaj slatki, opojni miris tek prešanog grožđa koji se širi iz podruma i garaža. To je miris zajedničkog posla, berbi na koje se dolazilo s cijelom rodbinom, i ručkova koji su nakon branja imali okus zarađenog.
Uz mošt ide i miris bačvi, drveta i podruma u kojem je uvijek bila ista temperatura i ista polutama. Djeci je taj podrum bio carstvo tajni, odraslima kalendar, jer se po mirisu znalo dokle je što stiglo.
I tko nema svoj vinograd, jesen mu nudi djelić tog mirisa na svakoj kestenijadi i feštama mladog vina. Čaša mošta drži u sebi cijeli jedan način života, i zato se pije polako.
Stare knjige i nova čitanja, miris odmora uz deku
Kad jesen potjera unutra, počinje sezona jednog tihog mirisa, onog knjiga. Stare knjige mirišu na vaniliju i prašinu, zbog spojeva koje papir otpušta starenjem, i taj miris knjižnica i polica mnogima je ravan smirenju.
Jesen i knjige oduvijek idu zajedno, jer duge večeri traže duge priče. Miris knjižnice iz školskih dana, onaj miris posudbe i pečata, spada među najpodcjenjenije mirise jeseni iz djetinjstva, a probudi se čim se otvori bilo koja starija knjiga, negdje između trećeg i petog udaha nad stranicom.
Zato jesenski ritual za dušu glasi, jedna stara knjiga s police, fotelja uz lampu i pola sata bez ekrana. Miris papira odradit će ostatak.
Prvo hladno jutro, miris svježine koja štipa
I na kraju, miris koji zapravo i nije miris, nego osjećaj u nosu, ono prvo jutro kad zrak zaštipa i kad se dah prvi put vidi. Hladan jesenski zrak miriše na čistoću, na inje koje se sprema i na dan koji traži kapu, a budi bolje od svake kave.
To jutro svake godine iznova iznenadi, i svake godine iznova obraduje, jer nosi sjećanja na polaske u školu s rukama u džepovima, na jutarnje treninge i na magle iz kojih je izranjao autobus. Svježina ima svoju nostalgiju, samo je hladnija na dodir.
Od svih mirisa jeseni, ovaj je najdemokratskiji, jer ne traži ni štand, ni pećnicu, ni podrum. Samo otvoren prozor u sedam ujutro, i jedan dubok udah hrabrosti.
Mirisi kao obiteljsko nasljedstvo
Postoji i jedna strana ove priče o kojoj se rjeđe piše, a tiče se nasljeđivanja. Mirisna sjećanja ne prenose se genima nego ponavljanjem, pa svaka obitelj, često i ne znajući, svojoj djeci upravo sada slaže buduće okidače nostalgije.
Dijete kojem se svake jeseni peku kesteni i savijača, koje s nekim svojim gazi po lišću i miriše dunje s ormara, za trideset godina zastat će na ulici zbog istih mirisa, i nazvati kući. A dijete kojem jesen miriše samo na ništa posebno, imat će sirotinju u vremenskom stroju, ma koliko mu djetinjstvo inače bilo dobro.
Zato mirisi jeseni nisu samo sentimentalna tema za blog, nego i tihi obiteljski projekt. Rituali s mirisom najjeftinije su nasljedstvo koje postoji, ne oporučuje se i ne oporezuje, a traje dulje od većine stvari koje se daju kupiti.
Isto se odnosi i na starije. Posjet baki i djedu u jesen, s pitanjem na što je mirisala njihova jesen, otvara priče koje se drugačije nikad ne bi ispričale. Mirisi su najkraći put do tuđih uspomena, treba ih samo spomenuti, i slušati.
Kako vratiti mirise jeseni u svoj dom?
Počnite od pravih stvari, ne od svijeća.
Dunje na ormaru, štapić cimeta u zdjeli s jabukama, pokoji orah u ljusci i svježe oprano lišće eukaliptusa ili hrasta u vazi mirišu iskrenije od ijednog sintetičkog mirisa. Kupovne mirise ostavite kao dopunu, a ne kao temelj.
Pecite, makar i najjednostavnije.
Jabuke s cimetom i medom u pećnici traže pet minuta pripreme, a namirišu dom kao cijela slastičarnica. Isti učinak ima i kora naranče ili jabuke prokuhana s klinčićima u loncu vode, trik star koliko i štednjaci.
Prozračujte u pravo doba.
Najljepši vanjski mirisi jeseni ulaze u dom rano ujutro i nakon kiše, pa prozori tada idu širom. Deset minuta jesenskog zraka poslije pljuska vrijednije je od svih osvježivača zajedno.
I izlazite u lov na mirise.
Tržnica subotom, park poslije kiše, ulica s kestenjarom, sve su to besplatne parfumerije sezone. Mirisi jeseni u domu najbolje rade kad ih s vremena na vrijeme obnovimo izvornikom.
Jeste li znali?
Riječ petrikor skovala su šezdesetih godina prošlog stoljeća dva australska znanstvenika, od grčkih riječi za kamen i za tekućinu koja teče žilama bogova. Miris kiše na suhoj zemlji, dakle, službeno se zove kamena krv bogova, što je pjesnički točnije od svake definicije.
Njuh je jedino osjetilo čiji signali zaobilaze veliku centralu mozga i stižu gotovo izravno u središta za emocije i pamćenje. Zato mirisna sjećanja djeluju starija, jača i emotivnija od slikovnih, i zato nas miris može rasplakati prije nego što shvatimo zašto. Ljudi često kažu da ih određeni parfemi ili eterična ulja mogu vrlo brzo vratiti u prošlost!
Istraživanja procjenjuju da ljudski nos razlikuje nevjerojatno velik broj mirisa, po nekim studijama i do bilijun različitih kombinacija. Uz takav instrument u sredini lica, prava je šteta što ga koristimo uglavnom nesvjesno.
I za kraj, mirisna sjećanja najgušće se slažu u djetinjstvu i mladosti, pa mirisi koje upoznamo do dvadesete ostaju najjači okidači cijeloga života. Drugim riječima, kesteni koje ove jeseni pečete svojoj djeci upravo postaju njihov vremenski stroj. Birajte mirise pažljivo, jednog dana netko će se po njima vraćati kući.