Kada biste nekima ponudili da se ponovno rode nakon smrti, definitivno bi odbili jer im reinkarnacija nije nimalo privlačna – hvala lijepa, jednom je dovoljno. Ipak, postoje religije i kultovi u kojima je reinkarnacija potpuno logičan sljedeći korak i ljudska duša zapravo samo cirkulira te je tijelo privremeni nosioc.
Što je reinkarnacija?
Za početak, ovaj koncept nije samo religiozne prirode, već i filozofske. Matematičari, fizičari i filozofi drevne Grčke pričali su o ovom konceptu i razmatrali što bi se dogodilo kada bi duša privremeno bila u ovom tijelu, a nakon toga ušla u novorođenče (ljudsko ili životinjsko). U današnjem ćemo članku obraditi čak deset različitih stavova o reinkarnaciji, odnosno ponovnom rađanju.
Neki stavovi univerzalni su za religiju, neki za državu, neki za filozofski pravac, a neki za određenu skupinu ljudi. Ne brinite, sve će vam postati jasno u nastavku. Krenut ćemo s nekim poznatijim primjerima i pričama, a onda ćemo doći i do onih za koje sigurno niste čuli.
Deset stavova o reinkarnaciji ili ponovnom rađanju
Prije no što uronimo u svijet reinkarnacije, valja napomenuti kako je ovaj članak edukativne prirode i nikoga ne uvjerava da reinkarnacija postoji, odnosno da ne postoji. Na temelju ovih stavova, svojih uvjerenja i opredjeljenja, svatko od nas bira vjeruje li u nešto ili ne. Ne postoji točan ili netočan odgovor, već ljudi koji vjeruju u ono što s njima rezonira.
1. Stara Grčka
Metempsihoza termin je koji se danas nerijetko koristi u svrhu opisivanja reinkarnacije, a prvi put se spominje upravo u Grčkoj filozofiji i zapisanim esejima. Iako u Grčkoj koncept ponovnog rađanja nije bio toliko zastupljen religijski, bio je tema rasprava i diskusija. Zapravo, najviše o reinkarnaciji i mišljenjima na području drevne Grčke možemo saznati upravo putem filozofa čija ste imena već zasigurno čuli.
Pitagora je bio i filozof i matematičar te njega povezujemo s konceptom reinkarnacije. Metempsihoza, odnosno prelazak duše u drugo tijelo nakon smrti, za Pitagoru je bila sasvim logična stvar. On je zaključio kako je nemoguće da je duša smrtna, već zasigurno samo prelazi iz tijela u tijelo te živi jedan beskonačan i besmrtan ciklus.
Ono što je posebno zanimljivo jest da je Pitagora zaključio kako se taj ciklus ponavlja sve dok se duša ne pročisti, odnosno dok ne zasluži vječni počinak. Valja napomenuti da zapisa Pitagorinih razmišljanja nije ostalo, ali njegovi sljedbenici raspisivali su njegove teorije.
Platon je bio još jedan utjecajan Grčki filozof kojem je „ono što dolazi poslije smrti“ nerijetko bila najdraža tema. Volio je istraživati mogućnosti i kako drugi ljudi reagiraju na njih – čak i u svojim djelima (specifično, u knjizi Fedar) sugerira da postoje ciklusi koje duša prolazi. Za razliku od Pitagore, on smatra da se duša može i pročistiti i uprljati.
Još jedan zanimljivo pojam koji je Platon osmislio jest takozvana „svjetska duša“, odnosno koncept toga da sve duše cirkuliraju i da je to neka vrsta pokretačke sile. Vrlo zanimljivo, pogotovo kada uzmemo u obzir o kojem se dijelu povijesti radi.
2. Hinduizam
Mnogima će prva asocijacija na reinkarnaciju biti upravo hinduizam. Za razliku od filozofskih pravaca koji se blago dotiču reinkarnacije po potrebi, hinduizam reinkarnaciju smatra ključnom idejom pod imenom samsara. Duša, odnosno atman, vječna je te prolazi kroz cikluse umiranja i ponovnog rađanja. Sama religija snažno se oslanja na ovaj koncept i postoji vjerovanje da duša koju smo dobili i život koji živimo jesu pod utjecajem karme, zakona koji pokušava balansirati dobro i loše.
Kao što su vjerovali i u drevnoj Grčkoj, i u hinduizmu duša cirkulira dok ne doživi oslobođenje, odnosno neku čistu formu – moksha. Zanimljivo je da u hinduizmu ponovno rađanje ne mora biti karakterizirano rađanjem u tijelu iste vrste. Osoba može umrijeti i njena duša se može reinkarnirati u životinji, biljci ili čak objektu. Ovo vjerovanje potječe iz ideje da sve ima dušu i sve je neodvojivo.
Koja je svrha reinkarnacije? Po hinduizmu, svaka duša zaslužuje prilike da se iznova rađa, pročišćuje i da doživi svoj maksimalni potencijal. To ostvarenje koje ona mora zaslužiti, to je ono što je najveće dobro. Koncept ponovnog rađanja toliko je duboko usađen u ovu religiju da u velikom broju tekstova i djela možemo naći priče koje uključuju reinkarnaciju. I najpoznatija djela kao Mahabharata sadrže dijaloge koji potiču kritičko razmišljanje o ovom konceptu.
Zanimljivo je da hinduizam ukazuje na mogućnost „zaostalih sjećanja“ – sjećanja koje osoba ima iz prošlog života. Neki ljudi mogu se prisjetiti stvari daleko u prošlost pa ih se posljedično ispituje i njihove se riječi zapisuju. Naravno, kao i u svakoj religiji, svaki vjernik za sebe bira što je za njega zaista primjenjivo i točno unutar religije u koju vjeruje – ne vjeruju svi jednako u reinkarnaciju.
3. Budizam
Iako mnogi miješaju budizam i hinduizam, radi se o dvije religije s relativno različitim stavovima. Budisti također vjeruju u reinkarnaciju te je i za njih ovaj koncept izuzetno važan te jedan od temelja u religiji. Ipak, postoje neke različitosti koje jasno odjeljuju koncepte koji pripadaju budizmu od onih koji pripadaju hinduizmu.
Za početak, budizam poučava da svijest nije ograničena na život, već se nastavlja i nakon smrti. Iako fizički elementi osobe nestaju, njena svijest prelazi u novo postojanje. Za razliku od hinduizma, budizam ne vjeruje u cikluse – cikličnost u njihovim očima nije potrebna na taj način, već se radi o nekoj vrsti kontinuirane promjene i metamorfoze.
Budisti vjeruju u nešto što se naziva anatta, doktrinu koja sugerira da postoji neko „neovisno ja“. Oni vjeruju da je svaki pojedinac promjenjiv, povezan s percepcijom, svijesti, oblikom i osjećajima – za njih je tranzijentnost normalna, odnosno podrazumijeva se trajnost bez cikličnosti.
Ponovno postoji i koncept karme, odnosno povezanost između stanja u kojem je duša bila i stanja u kojem će duša biti na temelju njenih djela. Ipak, ono što je bitno napomenuti jest da cilj te duše u procesu mijenjanja i transformacije podrazumijeva nirvanu. Svaki ciklus ponovnog rađanja (preoblikovanja) naziva se samsara i njime se postiže nirvana, prosvjetljenje.
Osim što se često osvrću na ideju reinkarnacije, budisti pišu o moralnim obvezama, ljudskom karakteru, manama, učenjima, ali i ljepotama duše. Za njih je napredak izuzetno bitan i u njihovom svijetu reinkarnacija se ne mora dogoditi u fizičkom obliku – duša se može reinkarnirati u nekom neopipljivom svijetu pa tako nastaje koncept deva, odnosno nebeskih bića.
Za Dalai Lamu smatra se da je reinkarnacija svih prošlih Dalai Lama, što bi značilo da se njegova duša mijenja skroz od 14. stoljeća! Isto tako, bitno je napomenuti da reinkarnacija nije ograničena ni na fizički svijet u kojem živimo, već se duša može reinkarnirati u svijetu životinja, duhova, ali i paklu.
4. Jainizam
Jainizam je još jedna indijska religija, međutim nešto je manje poznata od hinduizma. Sama religija dijeli neke zajedničke osobine s hinduizmom i budizmom, ali i ovdje reinkarnacija ima neka posebna svojstva koja ju čine jedinstvenom.
Jainizam smatra da je duša, odnosno jiva, vječna i nematerijalna te da se jasno može odvojiti od tijela. I ovom vjerovanju duše su ciklične i migriraju iz jedne forme u drugu, a slično kao i u budizmu, postoji ljudski svijet, životinjski svijet, rajski svijet i pakao. Karma opet igra veliku ulogu, ali u jainizmu je opisana nešto slikovitije – karma su male čestice koje se akumuliraju na duši kao rezultat akcija koje duša poduzima.
Pozitivna karma uzrokuje ponovno rađanje u boljoj formi, a negativna karma u manje ugodnoj formi. Cilj je u potpunosti očistiti dušu i osloboditi ju na taj način. Ono što je zapravo posebno u jainizmu jest ideja koja se naziva ahimsa, a podrazumijeva dobra djela prema svima. Ovaj princip govori kako sve živuće ima dušu i dobrota te izostanak nasilja ključni su uvjeti života. Zbog toga ova religija prakticira vegetarijanstvo i dodatno naglasak stavlja na povezanost svih bića.
U ovoj se religiji reinkarnacija može dogoditi i na mikroskopskoj razini pa se netko može reinkarnirati i kao virus ili bakterija – zanimljivo, zar ne?
5. Wicca
Neopoganska religija pod nazivom Wicca štuje žensko božanstvo te prirodne cikluse. Ne vjeruju svi pristaše ove religije u reinkarnaciju, ali neki vjeruju – radi se o različitim pravcima unutar iste religije. Zbog toga je u ovom kontekstu reinkarnacija više osobno vjerovanje no globalno pravilo.
Iako nije centralna ideja religije, ponovno rađanje nerijetko je nešto u što pristaše Wicca religije vjeruju. Ciklički proces duše pomaže im da bolje interpretiraju simbole koji im se javljaju u svakodnevnim životima, a prvenstveno su povezani uz njihove pretke. Naime, Wicca je intenzivno povezana s idejom prošlosti i predaka te preuzimanja mudrosti predaka te zbog toga reinkarnacija nalazi svoju ulogu u učenju mnogih.
Wicca je također kombinacija mitologije, folklora te poganskih tradicija pa se posljedično reinkarnacija može povezati i s nadnaravnim. S obzirom na to da su i mnoge prakse u ovoj religiji ceremonijalne prirode i slave cikličnost planeta ili prirode, ima smisla da se slavi i cikličnost života.
6. Domorodački narodi Sjeverne Amerike
Neki će reći da se radi o plemenima, neki da se radi o Indijancima, a danas je najkorektniji naziv za ove narode domoroci. Postoje brojni domorodački narodi diljem zemlje, a vjerojatno najpoznatiji jesu oni iz Sjeverne Amerike. Njihove su prakse polako počele izumirati kolonizacijom, ali i dan danas očuvani su neki dijelovi kulture i zapisi o njihovim praksama.
Reinkarnacija je dio domorodačkih vjerovanja zbog duboke povezanosti sa precima. Za domorodačke narode, njihovi roditelji, praroditelji i prapraroditelji njihovi su vođe te njihova inspiracija. Reinkarnacija im pomaže u očuvanju te duboke povezanosti te održava kontinuitet duše koja postoji i nakon smrti.
Domoroci također intenzivno vjeruju u moć prirode, odnosno moć cikličnosti u prirodi. Mijenjanje dana i noći, godišnjih doba, vremena, ali i sezonske hrane za njih su velike ljepote. Zbog toga je cikličnost pozvana i u koncept duše te se vjerovanja ovog tipa prenose s koljena na koljeno – djeca su u ovim kulturama od velike vrijednosti.
Ceremonije u kontekstu rađanja, smrti i spajanja duša u par samo su neki od lijepih običaja koji dodatno potiču razvoj duše. Zanimljivo je da u nekim domorodačkim narodima postoji vjerovanje da su vrlo talentirani ljudi te talente preuzeli, odnosno naslijedili od duše predaka – recimo, ako je netko izuzetno vješt ribar, on je reinkarnacija pretka ribara.
7. Katarizam
Mnogi nikada nisu čuli za katarizam, vjerski pokret koji se širio ponajviše po Balkanu, južnoj i zapadnoj Europi. Ovo je dualistički pokret koji vjeruje u dvojnost božanskog – postoji bog dobra i bog zla. Dobri bog šalje anđele koji poučavaju ljude dobroti kako bi se spasili te oni samo u čistom obliku mogu biti pozvani na nebo – pogađate, ovaj pravac kršćanstva Crkva je prozvala poganskim.
Pokret je počeo u Francuskoj negdje u 12. stoljeću, a reinkarnacija bila je jedno od vjerovanja koje religija štuje. Dualnost duše i materije imala je veliku ulogu u cijelom procesu, prvenstveno jer je materija bila smatrana zlom, a duša dobrom koje je zatočeno u fizičkom tijelu. Zbog toga je duša bila sklona reinkarnaciji i pronalasku dobrog utočišta.
Tek u trenutku duševne čistoće, ta duša ili svijest može biti pozvana na nebo, kao što je prethodno i rečeno. Asketizam je bio jedan od načina da duša bude očišćena – odricanje tjelesnih užitaka bilo je jako bitno za napredak i razvoj duše.
Kao što je već spomenuto, Crkva je oštro osudila ovaj pokret i stavovi pristaša bili su karakterizirani kao hereza. Na Trećem lateranskom koncilu, osudama i vojnim pohodima suzbijani pokreti sada su postali i službeno zabranjeni.
8. Neoplatonizam
Platona smo već spomenuli kada smo pričali o drevnoj Grčkoj i vjerovanjima filozofa, ali moramo spomenuti i ovaj spiritualni te društveni pokret koji je nastao u 3. stoljeću. Naravno, pokret je bio inspiriran Platonovim filozofijama i mislima, a s obzirom da je on vjerovao u reinkarnaciju, tako su i pristaše ovog pokreta.
Plotin je bio jedan od poznatijih Platonovih sljedbenika te najpoznatiji neoplatonist. On je konceptualno osmislio metafizičko okruženje u kojem duša prolazi kroz putovanje – prvo dolazi iz jedinstvenog mjesta koje je izvor svog postojanja te se spušta u fizički svijet. Cilj je da se vrati u taj izvor postojanja nakon što se očisti i postane vrijedna.
Neoplatonizam također osmišlja zanimljivu teoriju o znanju i mudrosti koje jedna duša nosi. Naime, ta duša ima znanje, poznaje lekcije i mudrosti iz prošlosti, ali ulaskom u fizički svijet i fizičko tijelo, duša ih zaboravlja. Tek kroz filozofske aktivnosti i kontemplacije, duša se može prisjetiti zaboravljenog i polako se približava spajanju s jedinstvenim.
Renesansni mislioci samo su neki od pratioca neoplatonizma, odnosno samo neki od mislioca koji će filozofije stare Grčke uvesti i u svoja umjetnička djela. Spiritualnost i život poslije života teme su koje se i danas nerijetko provlače kroz literaturu.
Kršćanski misticizam također je nastao pod utjecajem neoplatonizma, a radi se o praksi iskustvene spoznaje Boga. Ta želja u kojoj se osoba približava bogu ili božanskom putem životnih djela ostala je jedna od češćih motivacija u religiji.
9. Orfizam
Orfizam je još jedna Grčka filozofija koja vjeruje u reinkarnaciju. Dioniz i Orfej glavi su likovi ove priče – Orfej je bio legendarni pjesnik koji je uspio otputovati u svijet mrtvih te se vratiti. Njegova su učenja inspirirala mnoge i pjesme koje je opjevao obuzele su i mnoge utjecajne Grke. Orfizam vrijednost stavlja na božansko porijeklo duša te se duša smatra privremeno zatočenom u ljudskom tijelu.
Pristaše orfizma vjeruju da duša prolazi kroz cikluse smrti i ponovnog rađanja, a na temelju toga kakva je duša bila u zadnjem tijelu, ona je osuđena na bolji ili lošiji život u sljedećem životu – može biti utjecajan čovjek, ali i malena buba. Ukoliko osoba živi kvalitetan život te je dobronamjerna, njena se duša polako čisti i može se vratiti božanskom izvoru.
Rituali karakteristični za orfizam uključuju inicijacije, čišćenja i žrtve, a sve je to bilo u svrhu čišće i svetije duše. Nažalost, mnoge specifičnosti orfizma ostale su zatočene u drevnim spisima koji se nisu dijelili van samog pokreta.
10. Taoizam
Zadnji pokret koji ćemo spomenuti jest taoizam. Zapravo se radi o skupini filozofskih i religijskih učenja koji temelje kineski znak Tao, u doslovnom prijevodu „put“. Taoizam reinkarnaciju ne smatra nekim centralnim pojmom, ali život u skladu i određena učenja unutar samog pravca sadrže elemente koji se zapravo mogu interpretirati kao reinkarnacija.
Za početak, taoizam smatra da svaki pojedinac ima vječnu esenciju koja se zove „pravo ja“. Ona je božanska i ne mijenja se te je povezana za vječni Tao. Cikličnost života i smrti ipak je bitna, ali ta reinkarnacija ne smatra se ponovnim rađanjem, već nekom formom transformacije i promjene.
Mnoge prakse u ovom pravcu pokušavaju prijeći preko tog problema „smrtnosti tijela“ pa se tako pristaše taoizma nerijetko bave meditativnim aktivnostima, kultiviranjem neke vrste energije ili pak alkemijom. Više od reinkarnacije fokusiraju se na trajnost svog trenutnog boravka u tijelu kojeg imaju.
Postoje priče i legende koje govore o prosvijetljenim, besmrtnim bićima koja bi trebala reprezentirati najviši potencijal svakog bića te ono što se može postići maksimalnom količinom prakticiranja samih razmišljanja i prethodno spomenutih aktivnosti. Taoizam jest intenzivno utjecao na vjerovanja unutar Kine, a povezan je s budizmom i konfucijanizmom – sve su to varijacije sličnih ideja.
Zaključak
Iako reinkarnacija ne izgleda isto u svakoj religiji ili filozofskom pravcu, neke generalne ideje ostaju iste – duša je nešto čišće i svetije, a tijelo nešto prljavije i smrtnije. Duša prolazi kroz određene procese, bili oni ciklički ili samo transformativni, te pokušava doći do nekog cilja koji reprezentira stanje svetosti. U nekim je kulturama reinkarnacija način da se poštuju preci, dok je u drugima način da se ostvari pojedinac.
Bilo da vjerujete u reinkarnaciju ili ne, morate priznati da se radi o vrlo zanimljivom konceptu koji se mijenjao kroz stoljeća i stoljeća. U svakom slučaju imao je utjecaj i na mnoge umjetničke pravce, djela fikcije te filozofske eseje.