Proglašen „internet boyfriendom“, Oscar Isaac ne samo da uživa pažnju redatelja i producenata, već i pripadnica ljepšeg spola. Iako glumi od 1998., njegova karijera kreće značajnijom uzlaznom putanjom od filma Star Wars: The Force Awakens iz 2016., a nakon toga viđamo ga u nekoliko visokobudžetnih produkcija, među kojima je i vrlo iščekivani SF klasik Franka Herberta, Dune. Da se odlično snalazi i u nešto drugačijim filmovima, sjajno dokazuje u The Card Counteru, zanimljivoj drami Paula Schradera i jednom od najupečatljivijih filmova godine.
Američki noir ispričan Schraderovim prepoznatljivim stilom
Casino igre važan su dio ovog filma. Radnja vješto koketira s kockarskim žanrom, iako srž priče ide puno dublje i ne bavi se trivijama. William Tell bivši je vojnik, trenutno prepušten kocki, ali ne na kaotičan način. Od kocke živi, jer zarađuje igrajući blackjack i poker. Međutim, ovaj lik ne veže se uz tradicionalne odlike kockara. Kod njega prevladava smirenost i proračunatost, a ne impulzivnost i ego. On nije samodestruktivan. Umjesto toga, drži se malih uloga, uz metodičan pristup te nevjerojatnu sposobnost čitanja protivnika tijekom rundi pokera. Kada igra blackjack – broji karte. Zahtjevna je to vještina pamćenja i praćenja karti u igri, no pomoću nje igrač dolazi do statističke prednosti u odnosu na casino.
Oscar Isaac fenomenalno dočarava intenzivan karakter Williama Tella, hladnog, proračunatog bivšeg vojnika, čija se persona savršeno uklapa u generalnu atmosferu filma. Ne zadržava se na jednom mjestu, već putuje od grada do grada. Ne privlači pozornost velikim ulozima, već se drži provjerene formule i oslanja na svoju vještinu brojanja karata. Uvijek je uredan, čist i pedantan. Minimalist i samotnjak praćen demonima prošlosti.
Film o pokeru, koji to zapravo nije
The Card Counter puno je više od pokera i casina. Maknemo li taj element, film je i dalje upravo ono što je bio i prije. Unatoč tome što je igra životni smisao Williama, trenutak kada odluči otići od nje dokazuje da ne postoji trajna spona između njih. To dodatno potvrđuje rečenica rano u filmu, „I hate celebrity gambling“. Poker je dakle tek pod-tema koju je Schrader vješto upakirao, ali nije učinio integralnim dijelom radnje. Samim time, stvorio je manevarski prostor nekarakterističan za njegove prijašnje radove. American Gigolo primjerice potpuno je uronjen u svijet prostitucije te se vidljivo razlikuje od The Card Countera upravo u ovakvim elementima.
Schraderovoj umotvorini posebnu dimenziju daje odlični Oscar Isaac koji je, uz Inside Llewyn Davis i Ex Machina, najbolje od sebe dao upravo u ovom naslovu. Naravno, ne smijemo izostaviti ni ostatak jednako dobre glumačke postave – uvijek odličnog Willem Dafoea (ovo je sedma kolaboracija njega i Schredera), mladu nadu Tye Sheridana kojeg je predložio Nicholas Cage nakon otkazivanja Shie LaBeoufa, te Tiffany Haddish.
Ne smijemo zaboraviti da je film producirao Martin Scorsese koji ima posebno dobru kemiju s Paulom Schraderom. Taxi Driver i Raging Bull jasno svjedoče tome.
Iako nemamo konkretan odaziv publike obzirom da je film tek krenuo s prikazivanjem, trenutne ocjene nisu visoke. Kritike su uglavnom usmjerene na nepovezanost radnje, sporu dinamiku filma te nerealno prikazane casino scene. Turobni, mračni noir ionako nije za svakoga. Ali The Card Counter je baš kakav i treba biti. Turobni, mračni noir. Ili će vam se svidjeti, ili ga nećete ni pogledati do kraja.