Impresionizam je činila skupina umjetnika poznatih po svojim inovativnim slikarskim tehnikama i pristupu korištenju boje u umjetnosti. Među ključne impresioniste spadaju: Claude Monet, Edouard Manet, Alfred Sisley, Pierre-Auguste Renoir, Paul Cézanne i Camille Pissarro – svima njima je bila zajednička jedinstvena potraga za uklanjanjem strogih kodeksa i pravila nametnutih od Kraljevske akademije za slikarstvo i kiparstvo tog razdoblja, što ih je u krajnjoj liniji gurnulo u privatne radionice i atelje u kojima su mogli s potpunom slobodom stvarati što žele.
Manet: “Slikam ono što vidim, a ne ono što bi drugi željeli vidjeti.”
Impresionizam prije impresionizma
Eugene Delacroix bio je jedan od umjetnika koji je u velikoj mjeri utjecao na impresioniste. Iako je Delacroixova slika, Liberty Leading the People, 1830., remek-djelo romantizma, to je nije spriječilo da postane preteča impresionizma. Slika je sadržavala gotovo sve značajke koje će postati glavni principi impresionizma, među kojima su: nedostatak klasičnih čistih linija, upotreba živih boja, dinamični potezi kistom i možda najbitnije, novi načini rekreiranja igre svjetlosti na platnu.
Međutim, temeljna razlika između te slike i umjetnina impresionizma je u tome što je u ovom slučaju radnja izmišljena, a impresionisti su imali za cilj prikazati stvarnost i život koji se odvija ovdje i sada. Gustav Courbet i njegovo stvaralaštvo također je utjecalo na impresioniste. Umjetnik je iznimno cijenio Delacroixa, ali je za razliku od njega želio prikazati realizam, obične i stvarne predmete, ljude i situacije.
Ono što su započeli Delacroix i Courbet, svatko na svoj način, oblikovao je Edouard Manet u nešto posve novo i time postao prvi “umjetnik modernog života”. Svojom umjetnosti nadahnuo je skupinu mladih umjetnika koje je Akademija odbila. Ti su se umjetnici ujedinili u prvom pokretu uistinu moderne umjetnosti – impresionizmu, a Manet je postao (iako to nije želio) pobunjenik Akademije.
Podrijetlo i evolucija novog smjera
Povijest impresionističkog pokreta usredotočuje se na niz susreta između različitih umjetnika koji su tražili svoju umjetničku neovisnost tijekom druge polovice 19. stoljeća i na tom putu se suočili s oštrim protivljenjem konvencionalne umjetničke zajednice u Francuskoj.
Pokret označava prekretnicu u umjetnosti tog razdoblja te je ostavio snažni utjecaj na razvoj umjetnosti u 20. stoljeću. Središte tog novog umjetničkog pokreta bio je Pariz. Nakon neuspješnih pokušaja da budu primljeni na Académie des Beaux-Arts koja je dominirala francuskom umjetnošću, grupa od trideset umjetnika 1863. godine organizira događaj nasuprot Akademije čiju je organizaciju olakšao sam Napoleon III i to naravno, iz političkih motiva.
Naime, Napoleon je preferirao akademski stil zemljaka Alexandrea Cabanela, ali špijunirao je priliku da osvoji bodove s boemima. Sve u svemu, zbog njega su necijenjeni umjetnici dobili platformu za demonstraciju svojih umjetničkih djela. Osim toga, to je bio jasan signal da postoji alternativa ustajaloj umjetnosti Akademije. Izložba je nazvana ‘Salon des Refuses’. Nije impresionirala obične posjetitelje, ali je mlade umjetnike ispunila novim idejama. Recenzije ovog inovativnog stila bile su u najmanju ruku, nepovoljne.
Durand-Ruel: ključna figura impresionističkog pokreta
Uloga koju je Durand-Ruel odigrao u razvoju impresionističkog stila je neporeciva. Zahvaljujući njemu impresionizam je napokon prepoznat i počeo postizati uspjeh. Naime, Monet je u Londonu upoznao trgovca umjetninama i predstavnika umjetničke galerije, Paula Durand-Ruela. Trgovac je izrazio enorman interes za Monetove slike, a ujedno je kupio djela nekoliko drugih slikara, što je u krajnjoj liniji bila velika financijska pomoć za tu skupinu umjetnika. Nadalje, kroz izložbe koje je Durand-Ruel održao u Londonu i u New Yorku 1866. godine uspio je zainteresirati javnost i ovaj umjetnički smjer je polako počeo dobivati na interesu.
Reakcije i kritike na ‘neprihvaćeni pokret u umjetnosti’
Po uzoru na revolucionarni, Salon des Refusés iz 1863. godine, u proljeće 1874. godine grupa francuskih slikara okupljena pod imenom ‘Le Societé Anonyme des Artistes’, organizirala je izložbu u ateljeu fotografa Nadara.
Izložba je obuhvatila djela Claudea Moneta, Pierrea Augustea Renoira, Edgara Degasa, Paula Cézannea, Camille Pissarro, Alfreda Sisleyja i Berthe Morisot. Monet i Cézanne primili su najoštrije napade, a zanimljivo je kako naziv stila zapravo potječe od naslova djela Claudea Moneta, ‘Impression, soleil levant (Impresija- izlazak sunca)’ izložene upravo na tom događaju, što je provociralo kritičara Louisa Leroya da nakon posjete izložbi sroči pojam ‘impresionisti’ u satiričnoj recenziji objavljenoj u pariškim novinama Le Charivari. Vjerojatno nije očekivao kako će umjetnici prihvatiti taj termin i od tada postati poznati kao impresionisti.
Izložba je ušla u povijest, a Pariz je bio svjedok velike neovisne izložbe avangardne umjetnosti koja je postavljena kao izravni izazov salonu, povijesnoj temi, tradiciji i svijetu umjetnosti. Izložba je donijela radikalni prekid umjetničkih konvencija, a impresionizmu je s vremenom rasla popularnost sve dok se nije etablirao kao potpuno ikonski pokret – prvi umjetnički pokret modernog svijeta.
Načela i glavne značajke impresionizma
Najveća razlika između stila i metode impresionista u usporedbi s umjetnošću Akademije bila je u tome što su ti umjetnici izbjegavajući tehnike i tematiku svojih prethodnika pokazali da suvremeni život zahtijeva novi jezik koji će predstavljati radikalne promjene u društvu.
Glavne značajke impresionizma uključuju istinski prikaz modernih scena iz života na licu mjesta, upotrebu živih prirodnih boja, želju da se prenese trenutak, pokret, osjećaj, dinamika i stvori dojam na publiku, a vrlo bitno bilo je slikanje vani (za razliku od tadašnjeg ateljea) kako bi se točno prenijele igre svjetla te samim time krajolik nije bio insceniran, a tematika je bila moderni, urbani, ležerni, građanski život prenesen na platno dinamičnim potezima u kojima se boje ne miješaju.
Pokret je ujedno iznjedrio ideje o ‘igri boja’, jer umjesto da koriste sumorne nijanse povijesnih slika, koristili su boje za osvjetljavanje i sjene, nastojeći odraziti bogate nijanse stvarnog svijeta. Mnogi su umjetnici također eksperimentirali sa sintetičkim pigmentima, posebno jarkim novim nijansama žute, plave, ljubičaste i zelene.
Zašto je impresionizam toliko važan?
Nakon izložbe 1874., tijekom sljedećih 12 godina dogodilo ih se još sedam. Posljednja impresionistička izložba održana je 1886. godine i grupa se kao takva, podijeljena ideološkim razlikama, razišla. Svaki umjetnik je počeo slijediti svoja načela, no pokret i dalje ostao jedan od najpopularnijih u povijesti umjetnosti te se smatra i prvim avangardnim pokretom u modernističkom razdoblju.
Također je poslužio i kao odskočna daska za mnoge druge velike umjetničke pokrete koji su uslijedili, kao što su primjerice simbolizam (Paul Gauguin, Gustav Klimt, Frida Kahlo, Edvard Munch), fovizam (Henri Matisse, André Derain, Maurice de Vlaminck) i kubizam (Georges Braque, Pablo Picasso, Marc Chagall).
Impresionizam u glazbi i književnosti
Razvoj impresionizma među slikarskom populacijom ubrzo su slijedili drugi mediji, glazba i književnost. U glazbi je trebalo prenijeti ideju ili afekt kroz zvuk, a ne strogu formalnu strukturu, dok u književnosti pisac kompletnu pažnju pokušavao usredotočiti na mentalni život lika, preko impresija, osjećaja i senzacija, umjesto da ih pokušava protumačiti. Točnije, likovi, scene ili radnje prikazuju se sa subjektivnog gledišta stvarnosti.
Autori poput Virginije Woolf i Josepha Conrada među najistaknutijim su piscima impresionizma, a njihovi romani Gospođa Dalloway (Mrs Dalloway) i Srce tame (Heart of Darkness) najbolji su primjeri žanra. S druge strane, impresionizam u glazbi bio je pokret među raznim skladateljima klasične glazbe čija se glazba fokusirala na raspoloženje i atmosferu. Najistaknutija značajka u glazbenom impresionizmu je upotreba ‘boje’, ili u glazbenom smislu, tona, što se postiže orkestracijom, uporabom harmonija i tekstura.
U elemente glazbenog impresionizma također se uključuju i nove kombinacije akorda, dvosmisleni tonalitet, proširene harmonije, paralelno kretanje, ekstra-muzikalnost i evokativni naslovi skladbi. Claude Debussy i Maurice Ravel dvije su vodeće osobe u glazbenom impresionizmu, premda je Debussy odbacio tu oznaku, iako je njegov ‘Prélude à l’après-midi d’un faune’ smatran temeljnim djelom glazbenog impresionizma, a Ravel u jednom trenutku izjavio da se impresionizam ne može primjereno primijeniti na glazbu. No, kako god bilo, neki od ostalih skladatelja koje, uz Debussyja i Ravela, povezujemo s impresionizmom su: Lili Boulanger, Isaac Albéniz, Frederick Delius, Aleksandr Skrjabin, Ottorino Respighi i Charles Tomlinson Griffes.